Svi znamo za genijalne konstruktore poput Chapmana i Murraya, a poznato je da je i među vozačima bilo dobrih konstruktora kao što su Brabham, McLaren i Gurney. Ali među svim vozačima najbolji konstruktor ipak je bio Jim Hall. Kao vozač bio je dobar, dosta dobar da je dospio i u Formulu 1 (11 startova), kao konstruktor bio je najinovativniji u povijesti trkačih automobila. O tome puno govori rečenica Dana Gurneya: "Kad kod bi nam pala na um neka nova, naizgled revolucionarna konstrukcijska ideja, netko bi došao i rekao: Ah da, Jim je to več probao. Chaparral (trkača momčad Jima Halla) je istražio sve puteve, mi smo kasnije samo dodavali detalje."
Jim Hall u Riversideu 1960. u Lotusu 18
Jim Hall rođen je 23. srpnja 1935. u teksaškom Abileneu. Vozeči utrke bio je dovoljno dobar da ga zapaze u Europi i pozovu u F1, no nije volio kišne utrke, ni duga izbivanja iz Amerike pa se koncentrirao na nastupe i serije u Americi. Nakon nekog vremena počeo je biti vrlo frustriran jer su na sve najprestižnije utrke u Americi dolazili europski timovi i pobirali pobjede. Hall je imao diplomu prestižnog Kalifornijskog tehničkog instituta te nije mogao razumiti zašto SAD kao največa svjetska sila ne može konkurirati Europljanima u auto utrkama. Kod Troutmana i Barnesa naručio je svoj prvi, lokalno izrađeni automobil Chaparral 1, no niti s njim nije bio dovoljno konkurentan. "Uzimao sam stvari zdravo za gotovo i samo upravljao kontrolama automobila. Do tad nisam primjenjivao ama baš ništa od svojeg znanja o tehničkom inženjeringu. Jednostavno sam pretpostavio da Chapman i Ferrari znaju napraviti trkači automobil, a ja ne." Međutim u samo nekoliko sezona bjeli su trkači automobili s Rattlesnake Racewaya (Chaparallova testna staza u Teksasu) zauvjek promjenili svjet utrka. Sve je započelo Chaparralom 2, prvoj samostalnoj Hallovoj konstrukciji, kojem se na večim brzinama podizao nos odizao od zemlje. To je u ono vrjeme bio uobičajen problem, a rješavao se metodom pokušaja i pogrešaka. Halla to nije zadovoljio, a kako su izvan zrakoplovne industrije aerodinamički eksperimenti bili još nepoznanica, Hall je pomoč potražio upravo tamo. A pomoć je dobivao i od General Motorsa koji mu je pružao pristup bazi podataka i tehnološkim rješenjima, a zauzvrat je smio koristiti njihovu testnu stazu.
Chaparral 2E
Hall je uvjek logički razmišljao, ako neki oblici automobil podižu od zemlje, drugi ga za nju priljubljuju, ajmo to istražiti. To će razmišljanje zauvjek promjeniti svjet trkačih i sportskih automobila. Snaga i brzina odavno nisu bili upitni, ali velika se brzina postizala samo na ravnim djelovima staze, dok se u zavojima vozilo mnogo sporije nego danas. Upravo na poidručju prijanjanja u zavojima Chaparral je napravio največi pomak u povijesti razvoja trkačih automobila. Prvi je eksperimentirao sa različitim količinama olovnog balasta na različitim djelovima automobila i time otklonio probleme s preupravljanjem, a početkom korištenja zračnog tunela 1965. došla je i ideja o podesivim spojlerima. Ti su spojleri prvi put predstavljeni na modelu 2E, a kasnije i na 2F, njihovom najpoznatijem modelu. To je bilo ogromno stražnje krilo koje se pomicalo lijevom nogom pomoću treće papućice, jer Chaparrali su koristili automatske mjenjače pa im kvačilo nije bilo potrebno. To je još jedan primjer genijalnog razmišljanja. Hallov partner Hap Sharp je primjetio kako imaju toliko snage da mogu proklizati kotače u bilo kojoj brzini i retorički se upitao zašto uopče koriste mjenjač. Hall ga nije shvatio retorički i uistinu izbacio klasični mjenjač i spojku. Kasnije će se ta nesavršenost GM-ovih transmisija pokazati kroničnom boljkom Chaparrala. Naime bjeli i neobični automobili redovno bi vodili i postizali najbolja vremena, ali i često odustajali prije cilja.
Chaparral 2F
Jim Hall 1968. doživljava nesreću, nakon koje njegov entuzijazam počinje hladiti. Uspijesi i pobjede u Američkim prvenstvima i serijama nisu bili replicirani na međunarodnom planu i u najjačim serijama, sve je ostalo na pobjedi ili dvije tu i tamo. Povlačenjem prve vozačke zvjezde momčadi, Phila Hilla, počelo je i postepeno otklizavanje Chaparrala na margine. No ne bez završnog udarca, doduše model 2J iz 1970. bio je najradikalniji, najluđi i najrevolucionarniji Chaparral. Kutija na kotačima poznata kao "sucker car" ili usisavačbila je krajnja evolucija ideje o efektu prijanjanja. Bez vidljivih spojlera, ali zato gotovo priljubljena uz pod i sa dva velika ventilatora koji su usisavali zrak ispod automobila i uz dodatni ga pozisak izbacivali van. Koliko je to rješenje genijalno dokazao je i Gordon Murray, koji ga je osam godina kasnije primjenio i u Formuli 1, te u jedinom nastupu, sa Laudom za volanom, pobjedio. 2J, kao ni ostali Chaparrali nije trajao dugo, te je Hall, razočaran, odustao od danjeg razvoja vlastitih konstrukcija. Svi veliki projekti na kojima je radio zabranjeni su, od velikog stražnjeg krila sa uporištem na samim kotačima i stražnjoj osovini, prekovelikih Big block atmosferskih motora do usisavača. Sve inovacije povezane s imenom Chaparral izgurane su iz propia i izbrisane. No ne i iz sjećanja, putevi razvoja koje je Jim Hall otvorio nastavili su utjecati na razvoj i trkačih i cestovnih automobila, a to čine i danas.
Chaparral 2J
A ni Jim Hall nije dugo besposličario: "Nakon svih tih zabrana došao sam do zaključka da me možda i ne žele baš toliko u svjetu utrka" Umjesto vlastitih konstrukcija počeo je kupovati gotove automobile od Lole i Erica Broadleya i pobjeđivati s njima. Bilo je tu još mnogo uspjeha, osvajani su i Indy naslovi, bilo je i zabavno, no ipak nemjerljivo s osjećajima koji su vladali 60-ih, kada su bjeli trkači automobili iz Teksasa izazivali nepodjeljen interes i strahopoštovanje gdje god bi se pojavili. Sam Jim Hall je govorio: "Nema ljepšeg osječaja od pobjede u automobilu kojeg si sam napravio."