Nikada nije vozio F1, ali mislim da zaslužuje imati svoju temu. Vozio je utrke za Veliku nagradu, samo onda nije bilo prvenstva, bio je cilj samo pobijediti, ništa drugo nije dolazilo u obzir. Oni koji su imali prilike uživo pratiti predratne utrke tvrde da je Nuvolari najbolji vozač svih vremena, s njim uspoređuju eventualno Fangia. Njih dvojicu nismo imali priliku gledati skupa jer je Nuvolarijevu karijeru prekinula bolest, a rat je sproječio Fangija da prije dođe u Europu. Ali upravo ta bolest nam je omogučila da sad pričamo o najboljoj utrci koju je odvezao. Naime još tjekom rata počeo je osječati simptome bolesti koja će ga na kraju odvesti u smrt. Ali on nije htio umrijeti u krevetu, želio je poginuti dostojanstveno, na stazi, tako da se i u prvim poslijeratnim godinama i dalje utrkivao, i riskirao je više nego ikad. Tome je doprijela i smrt drugog sina 1946., kao i prvog 1937., obojica su umrli shrvani bolešču.
Tako je došla i Mille Miglia 1948., potraga za smrti došla je do vrhunca. Nuvolari je kašljao i pljuvao krv, a njegov Ferrari se raspadao. Sjekao je zavoje kao nikad prije, i stvorio prednost od 29 minuta (kao i Moss 1955, ali uz pomoć suvozača). No greška nije dolazila, a Nuvolari si nije mogao dopustiti da je namjerno napravi, jednostavno je vozio na sve ili ništa. Ipak nije uspio, njegov Ferrari to nije izdržao, gubio je dio po dio, čak mu se i sjedalo potrgalo. Ali on nije odustao, stavio je vreču naranči na mjesto sjedala i tako vozio. Dok je prolazio kroz Maranello, čak ga je i Enzo Ferrari preklinjao da odustane, Tazio je samo odmahnuo rukom i nastavio. Zaustavio ga je tek kvar kočnica, a kako je sam bio preslab da izađe iz auta, izvadio ga je lokalni svećenik, i položio ga u krevet, gdje će 5 godina potom umrijeti, onako kako nije želio. Čak je i zadnjih 9 mjeseci života proveo paraliziran.
Gornja slika je jedna od rijetkih u boji, i na njoj se lijepo vidi da Tazio nosi žuti pulover. To mu je bio zaštitni znak, nešto kao što su to danas kacige, on je bio prepoznatljiv po žutom puloveru. Nažalost jako je malo njegovih slika u boji, tako da to mnogi ne znaju. Isto jedna zanimljivost o Nuvolariju je da je on pobijedio na zadnjoj Velikoj nagradi prije rata i tako zatvorio jedno razdoblje kojega je on simbol. Bila je to Velika Nagrada Beograda, koja se vozila oko Kalemegdana. Na njoj je nastupilo samo 5 vozača, dva Mercedesa (Manfred von Brauchitsch i posada Hermann Lang - Walter Bäumer) i dva Auto Uniona (Tazio Nuvolari i Hermann Paul Müller), te domaći vozač Boško Milenković na Bugattiju. Nuvolari je pobijedio, a dan nakon toga započeo je drugi svjetski rat, čime je završeno jedno herojsko razdoblje utrka.
Mille Miglia 1930. također je jedna od velikih Nuvolarijevih utrka. Nuvolari je imao mehaničkih problema te je puno zaostajao za svojim vječitim rivalom Achilleom Varzijem. Varzijeva prednost je bila prevelika i Nuvolari je znao da ga ne može sustiči. Ali kako je jedna trasa utrke išla uz jadransku obalu, tjekom noči, gdje su bile velike ravnice, duge i po nekoliko kilometara Varzi je po svjetlima mogao znati dali mu se neko približava, tako da je samo kontrolirao utrku i nije davao 100%. Međutim Nuvolari je svoja svjetla ugasio i vozio samo po mjesečini, a put je procijenjivao prateči Varzijeva stražnja svijetla. Kad ga je napokon uhvatio, uključio je svijetla, mahnuo rivalu i nestao u daljini.
Baš kao što je Varzi svjedočio nečem neponovljivom 1930., tako je i na jednoj manjoj poslijeratnoj utrci publika vidjela nešto nevjerovatno. Nuvolariju je tjekom utrke puknuo upravljač i ostao mu je u rukama, a on je samo jednom rukom uhvatio šipku volana i tako se dovezao do boksa, mrtav hladan, kao da se ništa nije dogodilo.
Ali niti jedan vozač nije dovoljno dobar, ako nema posebnu pobjedu na Nurburgringu Nordschleife. Nuvolari ju je ostvario 1935. vozeči Alfa Romeo Tipo B sa 265 ks. Ostali od drugoplasiranog do devetog na kraju u utrci su vozili Auto Unione i Mercedese sa preko 350 ks.
1938. Nuvolari i sam odlazi u Auto Union, bio je jedini koji je mogao zamijeniti Bernda Rosemeyera, jednog od najtalentiranijih vozača svih vremena. Ubrzo je došao rat i tu počinje ona priča sa zločudnom bolešču. Nuvolari će ostati zapamčen kao vozač koji je činio nemoguče, koji je izmislio kontrolirano proklizavanje i kao vozač koji je uspio pronači svoje granice, ali ne i preči ih.
On je potpuna suprotnost Rubinju koji 
- dmarijon
